Božić bez Ivana

Spustila je nježan majčinski poljubac na lice svoje usnule djevojčice. Anđeoski smiješak zablista oko Josipinih usana, zatim se lagano okrene u stranu i dalje spavajući.

– Kako je lijepa! – pomisli u sebi Ivana – Ista kao otac…

Neizreciva bol prođe joj tijelom. A suze, kao da su čekale samo taj trenutak, počele su u nizu kliziti njenim licem.

Vani je bila noć. Mirna zimska noć. Noć u kojoj se negdje voli, noć u kojoj se negdje šapuću najljepše ljubavne riječi. Ali, ova je noć boljela Ivanu. Ranjavala je još više njeno srce. Mjesecima se za njom vuku iskidane niti sna. Dani čekanja podrhtavaju u njenim mislima. Kad će doći? Gdje je sada? Je li ranjen? Je li živ…? Bezbroj pitanja na usnama i u srcu. Odgovor je došao tek kad se Ivan, umoran, blatnjav i ozebao pojavio na pragu njihova doma.

Samo pogled na Josipu i Juricu otklanja iz njegova srca sav strah, sve hladne, jezovite noći, samo zbog njih on zna da je na pravom putu, da će kad završi rat biti ponos svojoj djeci. Ivana je bila sretna zbog hrabrosti svoga muža koji nije pobjegao iz grada ni napustio prijatelje na bojištu.

Iako je grad svakodnevno bio napadan, iako se živjelo po podrumima, život je tekao svojim tijekom. Najteži su bili rastanci. U mislima na svoje najdraže, Ivan je sa svojom četom osvajao dio po dio okupiranog područja. Svaki oslobođeni pedalj hrvatske zemlje bio je ponos za sve njih.

Dani su tekli u tutnjavi granata, mina, bombi… Bilo je jezivo gledati sablasnu pustoš ulica. Nova Gradiška je ranjena, razorena, ali ne i uništena. Svojim životima brane je hrabri branitelji. A Ivana čeka, čeka svog Ivana, svoju ljubav. Crne slutnje grizu joj mlado srce. Što li ga nema? Nije se vratio tog dana. Ni sutra, ni ikada više. Pao je hrabro za Domovinu.

Božićno drvce stoji u kutu sobe. Josipa i Jurica svojim veselim dječjim smijehom daju posebnu draž ovom božićnom predvečerju. Vesele ih raznobojni lampioni, čokoladne igračkice, zvončići. Ali negdje u dubini svojih srdaca, oni tuguju. Srca su im zauvijek ranjena. Te rane nikada neće zacijeliti.

Tisuću pitanja muče Ivanino srce. Ona zna odgovore, ali usne su nijeme, riječi su mrtve. Božić bez tate, Božić bez Ivana! Zašto… zašto…? Tisuću puta zašto!!! Kako se radovati, kako se smijati bez Ivana? Tko će paliti prskalice na boru? Gdje su tatini darovi ispod bora?

Jurica je tek naučio prva slova, a nema tate da mu na papiru napiše svoje želje, da ih tata odnese Djedu Božićnjaku…

Da je tata živ, stavio bi ih oboje na saonice i sanjkao se s njima. Ivana bi sa svojim mužem otišla na polnoćku, dok bi baka čuvala djecu. Na božićno jutro otišli bi u crkvu svi zajedno, svatko bi u sebi uputio po koju želju dragom Bogu, malo zahvalnosti za sretne trenutke. Sreće bi im grijala srca i dušu.

A što danas? I danas će na božićno jutro u crkvu, ali bez tate, bez Ivana. Suze će im biti u očima, bol u duši.

Molit će dragog Boga za tatu da mu bude lijepo u Kraljevstvu Njegovom. Vratit će se kući. Zaboljet će ih praznina toplog doma.

– Mama, da je tata ostao živ, to bi mi bio najljepši božićni dar.

– I meni, mama… vjeruj mi… ja volim tatu… tata to zna…

U Josipinim lijepim očima gorjele su iskre četverogodišnje djevojčice koja je na samom početku života osjetila bol.

Ivana je skrivala suze od njih. Prvi put nije otišla na polnoćku. Kako će sama? Kako će zatomiti sjećanja kad bole? Kako da zaboravi Ivana, svoju mladost, najljepši dio svog života?

Djeca su zaspala. Na licu im osmijeh sjete. Nježno ih pokriva. Blagoslov križa stavlja na njih. Tromo se spušta u naslonjač. Kako je boli ovaj božićni dan! Njoj je tek dvadeset i pet godina, a tako je ranjena.

Bože moj, voljela bih da mogu dio svoje božićne sreće darivati Ivani. Voljela bih da me manje boli njena tuga, ali srce mi drugačije osjeća. Sretan ti Božić, Ivana, tebi i tvojoj dječici! Budi jaka, budi hrabra, jer treba imati snage preživjeti ovaj Božić, prvi Božić bez Ivana.



Na nagradnom natječaju za Božićnu priču 1992. godine u “Vikendu”, priča “Božić bez Ivana”, nagrađena je kao najbolja.



© Evica Kraljić 2002-2015. Sva prava pridržana. Designed & developed by Igor Kraljić