Mladost koja iznenađuje…

Oživljava proljeće u ledenom zagrljaju buđenja, u drhtaju srca, nad prekrasnim glavicama rascvjetanih ljubičastih šafrana u mome vrtu. Hladni cjelov vjetra spušta se nad žutim jaglacima, još jače privija k zemlji procvale visibabe. Kroz prozor, iz tople sobe, pogledom ubirem prve vjesnike proljeća stapajući radost svoga srca u njihovoj ljepoti.

Iako je vani tako hladno, proljeće se već osjeća u svoj svojoj ljepoti. Ne spominjem uzalud ovu ljepotu koja tako raskošno nadahnjuje jer u svom srcu već duže vrijeme nosim istinsku ljepotu jednoga slučajnog susreta.

Opet vlak, jer vlakovi života neumorno putuju. Za nekoga su samo prolazna stanica do željenog cilja, bez uspomena i sjećanja. A nekome, kao meni, ostavljaju trag tuđih života koje ljubomorno čuvam od zaborava. Zbog takvih susreta moji vlakovi će uvijek živjeti u meni, uvijek me iznova povesti tamo kamo mi je srce u radosti ostalo.

Mrak se već uvelike spuštao nad Zagrebom odijevajući ga svojim tamnim plaštom kada sam ušla u vlak.Spustila sam se na slobodno sjedalo, udobno se namjestivši, s namjerom da sklopim oči i još jednom u mislima proživim današnji dan koji je ostavio svoj upečatljiv trag u meni. Ali, san koji mi je bio tako potreban, kutak u kojem sam htjela pohraniti neke liječničke riječi, odjednom je isčeznuo.

Nije mi se spavalo, više ne, niti mi je bilo do snova. Ispred mene su sjedile tri djevojke. Bila sam zatečena, ugodno iznenađena, osjetivši se tog trenutka sretnom negdje iznutra.

Nepoznata , lijepa djevojka, koja je sjedila u sredini, točno ispred mene, imala je krunicu u ruci i molila.

O, kakva me je radost oblila tog trenutka i ispunila mi srce milinom. Dugo se nisam osjećala tako ponosnom kao sada zbog ove nepoznate djevojke koja se nije obazirala na nas, ustrajno moleći krunicu, čija su zrnca nježno tekla kroz njezine ruke.

Obično, većina djevojaka danas u ruci ima cigaretu ili nešto drugo umjesto krunice, pa me je moja današnja suputnica zbog toga ugodno i duboko iznenadila. Tog sam trenutka promijenila mišljenje o mladima shvativši da nisu svi jednaki, da svatko svoj cilj u životu bira sam.

Tek kad je završila s molitvom, ne mareći za huktanje i zastajkivanje vlaka, spremila je svoju krunicu. Zamuckivala sam govoreći kako sam se osjećala sretnom, jer njezina krunica u vlaku i njezina molitva dokaz su da naša mladež ima i srce i dušu.

– Zovem se Žaklina. Svaki dan putujem iz Novske u Zagreb i obrnuto jer tamo radim, ali uvijek s molitvom i krunicom.

Pogledala sam druge dvije djevojke koje su joj sjedile svaka s druge strane. Marija, lijepa dugokosa djevojka, sjedila je do prozora i cijelo vrijeme čitala Oglasnik.

– Bila sam u Njemačkoj. Javila sam se na jedan natječaj tu u Zagrebu i preko te agencije sam otišla van. Ali, od pustih i silnih obećanja vizu za rad nisam dobila, te se sada vraćam kući. Vjerujte, osjećam se prevarenom, nekako jadno… Dvadeset i šest mi je godina, završila sam srednju školu, ali do danas nikakvog posla…Strašno sam ogorčena… Jedina sreća koja mi se danas ujutro dogodila bila je moja sestra Lidija, koja je došla da me dočeka u Zagrebu na stanici.

Bilo mi je žao Marije, lijepe mlade slavonke, koja je s gorčinom govorila o svojim bolnim iskustvima u životu. A tek je na pragu tog života…

Lidija, njezina sestra, koja je sjedila do ulaznih vrata odjeljka, djelovala mi je smireno i opušteno. Njezina mladost i ljepota bile su mi tada poput prekrasne ruže proljeća, u svome najljepšem sjaju. Život koji je iskrio u njezinim radosnim očima davao joj je posebnu draž. Bila sam strašno znatiželjna što to skriva u desnoj ruci da je tako ljubomorno stišće prstima.

– U koju školu ideš?

Moje pitanje bilo je sasvim normalno i na mjestu.

– Ne idem u školu… Bolesna sam…

Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Jer, Lidijina duga, tamna kosa koja joj je uokvirivala lijepo bijelo lice s tamnim očima punim života i cijela njezina pojava, sve mi je bilo daleko od stvarnosti koju ona nije ni pokušavala skriti.

- U dvadesetoj godini bila sam šlagirana i dugo u komi. Kad sam se izvukla iz kome, nisam mogla govoriti, a desna ruka i noga su mi ostale oduzete. Prošlo je pet godina od tada. Kao što vidite, govor mi se vratio, ruke pomičem, ali dlan mi je s prstima ostao ukočen. I noga mi je nešto kraća…

Gospodine, bila je to mladost koja te treba, mladost u najljepšem cvatu, mladost koja Te je već odavno upoznala, koja nikud bez Tebe ne putuje. Budi im utjeha, budi im nadahnuće u danima sjete, budi im prijatelj, nagovještaj dolazeće sreće. Budi im put vječnosti kojim će kročiti Žaklina s krunicom u ruci, a sestre Lidija i Marija s vjerom i molitvom za zdravlje i posao.

Budi blagoslov, Gospodine, koji će se uliti u njihova srca i sjati dobrotom i nježnošću, molitvom i vjerom u Tebe, Gospodine!