K’o rosa na dlanu

K’o rosa na dlanu kad zasvjetluca ljepotom, a onda iščezne s dlana, kao bijela nježna pahuljica snijega kad se izgubi u razbarušenu kosu, kao sjajna zvijezda kad zablista u raskoši, a onda strelovito pada na zemlju, tako je i on, njegov jedini sin, zasjao svojom mladošću i pao pokošen.

•••

»Imao si dvadeset i jedno proljeće, nosio u srcu strune prve ljubavi, raspjevanu mladost, uzdrhtale strepnje, bukete svakojakih želja. Veselio si se životu, lutanjima u noći, prijateljima. U tvom je srcu plamsala vatra mladosti, radoznalosti, iščekivanja. Gorjele su ti u očima oči drage djevojke, stapale se sa željama, tonule u slatka sanjarenja. Zablistao bi na licu smiješak radosti. Ali, ja koji sam te dobro poznavao, osjećao sam tvoje trenutke bola koje si negdje duboko skrivao u srcu.

Bila je to bol za njom! Bol nepreboljena. Jer, bila ti je mati! A sad je više nema. Spava snom vječnosti. Ti si bio malen, a bol prevelika da je nosiš na krhkim ramenima.

Ni tebe više nema! Sine moj jedini... Izgubio sam te baš onda kad sam u tebi vidio pravoga, mladog, odraslog čovjeka. Baš onda kada sam ti vjerovao, kada sam te hrabrio da će rat brzo proći, da ćemo poslije ove paklene kiše razaranja živjeti u Lijepoj našoj, sretni, smireni, zadovoljni udišući zrak hrvatske grude.

Zamišljao sam te kako u danima mira s djevojkom šećeš gradom, kako joj pokazuješ mjesta u kojima si provodio besane ratne noći, kako si drhtao u rovu dok ti je studen grizla nos i ledila zaustavljene suze u očima.

Zamišljao sam kako ćeš za koju godinu završiti fakultet i postati svoj čovjek. Išao sam tako daleko u mislima da sam već vidio maloga, kuštravog dječaka kako mi trči u naručje, taj mali moj zamišljeni unučić.

Ali, moje želje, moja maštanja, svi moji snovi srušiše se onog trena kad saznah da sam te zauvijek izgubio. Ubijen sam bolom, suza više nemam. Isplakao sam ih sve, podijelio u samoći, zarobio u duši. Tvoja draga majka tuguje sa mnom. Dijelimo zajedno ove trenutke neizrecive patnje. Voljeli smo te, znao si to. Sestrice nižu suzu za suzom u velike bukete ruža i odnose ih na tvoj grob. Tuguju za tobom jer nemaju više brata, dragog brata. Još i sad ne shvaćaju da si baš ti morao tog dana poginuti i postati još jedna žrtva više u ovom ludom, beskrajno ludom ratu. Ja još postojim. Ja, tvoj otac, još sam živ, ali moje riječi su prazne, misli mi zamrle, želje ugasle. Nemam više sina da sanjam o njemu. Ja sam nesretni otac bez sina! A imao sam te, kao rosu na dlanu...«

•••

Vidjela sam čovjeka kako teškim koracima ide ka groblju. Hodao je polako kao da je želio što kasnije vidjeti mjesto kamo se uputio. Možda samo sanja... Ali, svaka stopa bliže groblju odzvanja jezovito u nijemoj tišini grobova.

U ruci mu crvena ruža. Za sina. Za najdražeg sina, za rosu s dlana koju raskide jedan krvnički rafal.

Bože moj, kako me boli ova ugašena mladost, kako sam nesretna gledajući tuđu nesreću, a ničim pomoći ne mogu. Zašto, Bože, zašto oni što nam ruše Lijepu našu i ubijaju naše branitelje, zašto to rade? Kao da nemaju ni srce, ni dušu...

Duboka je noć, moj Bože, dok ovo pišem, i svaka riječ me boli, jer sutra ću opet sresti čovjeka s bolom na licu, a nitko mu ne može vratiti ljubljenog sina Domagoja, nikada.



© Evica Kraljić 2002-2018. Sva prava pridržana. Designed & developed by Igor Kraljić