S jutrom su nestale sve
dremljive muze sa moga jastuka
Pakosni dan zakoračio prostorima
uzdrmane mašte
Sunce rasprostire svoj veo crvenog
žara pod mojim nogama
Ako se ne opečem na vatri nostalgičnih
želja
otvorit ću vrata slapovima
čežnje neka zapljuskuju svojom
znatiželjom
sva korita praznih čula
Neka me ljube daleke riječi ispletene
dodirima
hladnih slutnji
I opet kad me zavjesa noći zagrli
istiskujući sve nemire u meni
usnut ću sa novom pjesmom
u mislima
iznova budeći dremljive muze
što koracima zvijezda
plešu iznad moga uzglavlja
Iste ruke
sklopljene u mraku
Isti uzdah
izvinut iz srca
Ista bol
već godinama razara
Isto ime
u vječnoj molitvi
Ista majka
na istom pragu
čeka
u ratu
izgubljenog sina
Negdje u podsvjesti
kao da plešu
razigrani vjetrovi
I jurnjava sati
podmuklo
tutnji
Leteća jutra
ostaju
zarobljena
u mrežama
paukovih kuća
Listanje dana
bešumno šušti
Sve više uranjam
u ocean
jurećih godina