Evica Kraljić - Nepovrat - U sumrak

U sumrak
na obali nekoj
pale se svjetla noćnih zvijezda
U sumrak
na licu nečijem
gasi se zadnja vatra ljubavi
srce prestaje kucati
bol se uvlači u kosti čovjeka
i sitno ih reže
U sumrak
kad na počinak odu mravi
nečija ruka rije zemlju
sutra će tu sahraniti pticu
koja je umrla na stablu svoje sreće
I riječi se gube
i vjetrovi ruše
gradove bez temelja
Ostaje magla tamna i crna
jer Sumrak je sad na licu čovjeka
koji će sutra u svitanje umrijeti.